Situacija na Karibima je nestabilna, i to ne zbog vremena. Kuba proživljava povijesni trenutak nakon što je Nacionalna skupština narodne moći dala zeleno svjetlo paketu reformi kojima je cilj potpuno preurediti njezin proizvodni sustav . Ova odluka dolazi u kontekstu ekonomskog gušenja, gdje nedostatak osnovnih potrepština i stalni nestanci struje prisilili su vladu da djeluje neuobičajeno brzo, odobravajući mjere koje su se do nedavno činile nezamislivima u okviru državnog modela.
Plan je ratificiran u samo jednom tjednu, uz izričitu podršku povijesnih osoba poput Raúla Castra, koji s 95 godina ostaje snažan glas u strateškim odlukama otoka. Za prosječnog građanina ova promjena prevodi se u hitnu potrebu za transformacijom svakodnevnog života kako bi se, prema vlastima, očuvali temelji njihove društvene strukture bez odricanja od suvereniteta, a istovremeno se prilagodili zahtjevima globalnog tržišta koje nikoga ne čeka.
Decentralizacija i kraj rigidnog etatizma
Jezgru ovog zakonodavnog potresa čini 176 reformi podijeljenih u 23 temeljna područja. Cilj je u biti smanjiti ulogu države u svakodnevnom upravljanju i dati istinsku autonomiju općinama i javnim poduzećima. Više se ne radi o čekanju izravnih naredbi iz Havane za svaku akciju, već o tome da se svakom entitetu omogući da ostvari vlastitu profitabilnost i upravlja vlastitim resursima - nešto što bi kratkoročno moglo značiti znatno birokratsko pojednostavljenje za španjolske poslovne ljude s interesima u regiji.
Jedna od točaka koja je izazvala najviše rasprave jest uvođenje stečajnih i likvidacijskih postupaka. Do sada su državna poduzeća postojala u svojevrsnom trajnom limbu, ali s novim propisima moći će postati javna trgovačka društva . To državi otvara vrata da zadrži kontrolu u sektorima koje smatra strateškima, a istovremeno omogućuje drugim akterima ulazak na tržište, diverzificirajući upravljanje i tražeći učinkovitost koja trenutno jako nedostaje u mnogim sektorima zemlje.
Energetski i prehrambeni suverenitet u središtu pozornosti
Sigurnost hrane uzdignuta je na status pitanja nacionalne sigurnosti, i to s dobrim razlogom. Vlada je krenula u drastično uklanjanje neizkorištenog zemljišta : ili se ono stavlja u proizvodnju ili se predaje onome tko je voljan obrađivati zemlju. Doista prilična odlučnost, ali ovisnost otoka o uvozu teret je koji više ne može podnijeti. Cilj je revitalizirati poljoprivredu kako bi se domaće tržište moglo oporaviti, a cijene, koje vrtoglavo rastu, mogle početi ublažavati teret obiteljima.
U energetskom sektoru, fokus je očito na zelenoj i decentraliziranoj energiji. Kako bi se pokušalo riješiti pitanje nestanaka struje koji muče stanovništvo, ukinute su carine na uvoz solarnih tehnologija i opreme za pohranu energije . Nadalje, stranim tvrtkama dat će se više manevarskog prostora za izravnu prodaju panela i pretvarača, zaobilazeći brojne posrednike koji podižu cijene. To predstavlja zlatnu priliku za europske tvrtke za obnovljivu energiju koje žele steći uporište na tržištu sa zavidnim, ali uglavnom neiskorištenim solarnim potencijalom.
Strana ulaganja i uloga emigracije
Tu stvari postaju zanimljive za međunarodnu zajednicu, a prije svega za dijasporu. Po prvi put uspostavlja se jasan i stabilan okvir koji će Kubancima koji žive u inozemstvu omogućiti ulaganje u svoju zemlju podrijetla. Dobit će iste mogućnosti kao i svaki veći strani investitor, što će im omogućiti doprinos kapitalom, tehnologijom ili otvaranje novih tržišta. To predstavlja potpunu promjenu paradigme u odnosu otoka s njegovim iseljenicima, tretirajući ih kao potencijalne partnere u ekonomskoj obnovi teritorija.
Čak će i financijski sektor proći kroz značajne promjene s potencijalnim stvaranjem privatnih banaka. Iako će biti pod budnim okom središnje banke, ideja je da financijske institucije postanu agilnije i digitalnije , olakšavajući kreditiranje poduzetnika i izvoznika. Kako bi se osiguralo da sve ovo ne ostane samo na jeziku, predsjednik Díaz-Canel okupio je skupinu stručnjaka, uključujući kritičke i neslužbene ekonomiste, kako bi pružili uravnoteženu perspektivu i pomogli osigurati da se ove reforme ne zaglave u uobičajenoj birokratskoj proceduri.
Vanjska situacija i dalje predstavlja veliku glavobolju, s naftnom blokadom koja je zemlju stavila u tešku situaciju i izazvala spontane prosvjede u nekoliko regija. Unatoč pritisku Washingtona, vlasti inzistiraju na tome da se te odluke donose suvereno, a ne nametanjem izvana, iako je jasno da je potreba za devizama i gorivom ubrzala sve rokove. Budućnost ovih mjera sada će ovisiti o njihovoj sposobnosti da smire društvene nemire i privuku strani kapital koji je bio toliko otporan zbog međunarodnih sankcija koje su još uvijek na snazi protiv otoka.